Gummo

Gummo (1997), SAD, boja, 88min, Independent Pictures/Fine Line Features, r. i sc.: Harmony Korine, df.: Jean-Yves Escoffier, glazba: Randall Poster, ul.: Nick Sutton (Tummler), Jacob Reynolds (Solomon), Jacob Sewell (Bunnyboy), Chloë Sevigny (Dot), Carisa Gluckman (Helen), Darby Dougherty (Darby), Linda Manz (Solomonova majka), James David (Tummlerov otac).

Dvadesetak godina nakon što ga je 1974. poharao tornado, provincijski gradić u Ohiu depresivno je mjesto u kojemu tinejdžeri Tummler i Solomon ubijaju mačke za lokalni restoran, sestre Dot i Helen stavljaju ljepljive trake na bradavice dojki kako bi bile što ukrućenije, a Bunnyboy u kapi s velikim zečjim ušima besciljno luta.

Red. prvijenac H. Korinea (1974) jedan je od najdojmljivijih izdanaka poetike ultrarealističkog (nezavisnog) filma, koji je u drugoj pol. 1990-ih dominirao umjetnički ambicioznim dijelom svj. kinematografije. Film ima izrazito fragmentarnu strukturu (narativnoj raspršenosti i nepriređenosti komplementarna je tehnika snimanja koja kombinira filmski i video zapis) čiji su integrativni sastojci mjesto zbivanja i pripadnost likova, ugl. tinejdžera, društv. skupini tzv. »bijelog smeća«. Tzv. estetika ružnoće u izboru građe, povezana sa sklonošću za ekscentrično, začudno i šokantno, te distanciran autorsko-promatrački pristup povezuju film s naslijeđem naturalizma, jednako kao što ga oskudni produkcijski uvjeti i kreativna samosvijest, koja uključuje subverzivne namjere, čine nastavljačem tradicije amer. undergrounda. Egzistencijalno beznađe prljava, nasilna i bizarna svijeta film ne lišava poetskih trenutaka, ponajviše utjelovljenih u lajtmotivskom liku Bunnyboya i Tummlerovoj izvanprizornoj naraciji. Redatelj je znatnu pozornost privukao i filmom julien donkey-boy (1999), realiziranim prema pravilima → Dogme 95.

D. Radić