dubinska mizanscena

dubinska mizanscena, → mizanscena s važnim prizornim pojavama raspoređenima po dubini (po osi pogleda), odn. u više dubinskih planova. Tipična sredstva njezina postizanja i naglašavanja jesu: (a) dubinska, višeplana postava prizorno važnih likova i zbivanja, (b) uporaba velike → dubinske oštrine, (c) takva kompozicija kadra koja pojačava perspektivne veličinske i svjetlosne razlike između dubinskih planova te (d), u zv. filmu, naglašenija razrada ambijentalne zvukovne dubine. Koristi se već od vrlo ranog nij. filma do danas, posebno naglašeno u nekim autorskim opusima (npr. O. Wellesa, M. Jancsóa), pojedinim filmovima (npr. u → Posljednjem čovjeku) i pojedinim stilovima (npr. film noir). Poetički je istaknutije obrađena u teoriji A. Bazina.

H. Turković