Silvestrovo

Silvestrovo (Sylvester-Tragödie einer Nacht, 1923), Njemačka, c/b, nijemi, oko 84 min, Rex-Film AG, r.: Lupu Pick, sc.: Carl Mayer, prema zamisli Klausa Richtera, df.: Karl Hasselmann, Guido Seeber, ul.: Eugen Klöpfer (Gostioničar), Edith Posca (njegova supruga), Frieda Richard (njegova majka).

Jedan je gostioničar svjedok neprestanih nesuglasica i netrpeljivosti između svoje majke i supruge. Rezultat je mučna atmosfera, koju on više ne može podnijeti niti je riješiti te se na sam doček Nove godine, kada sukob dosegne vrhunac, ubije.

Remek-djelo struje kammerspielfilma, naturalistička je komorna drama temeljena na kontrastu nepomičnosti i beznađa egzistencijalne situacije triju likova s dinamičnošću razvidnom iz slika usputnih prolaznika, prosjaka i gostiju u elitnom restoranu, gdje slave dolazak Nove godine. Po nekim povjesničarima filma, od svih je djela struje najizrazitije obilježen osjećajem fatalizma i determinizma; smrt je logična posljedica ravnodušnosti okoline. Stoga je film, ponajprije psihol. studija karaktera kojima dominiraju nagoni, tumačen kao dio njem. romantičarske tradicije. Takvu tumačenju pridonijela je i uporaba alegorijskih vizualnih lajtmotiva (mjesečina na moru, sjene križeva na groblju), odn. predmeta (npr. raspuknuta čaša), kao metafora sudbine protagonista te stilizirana gluma koja također upućuje na film kao stiliziranu subjektivnu viziju (jednostavni i realist. dekori izviru iz postave karaktera, a ne objektivnog prikaza društv. miljea). Kao i raniji Pickov (1886–1931) film Krhotine (1921), o željezničaru koji ubija šefa što mu je zaveo kći, obilježava ga jedinstvo mjesta (gostionica i okolne ulice), vremena (trajanje priče istovjetno je trajanju projekcije filma) i radnje, te razrađena uporaba pokretne kamere i zanemarivanje međunatpisa. Film je ujedno drugi dio scenarističke trilogije C. Mayera, nakon Krhotina, a prije → Posljednjeg čovjeka, s kojima dijeli iste psihol. preokupacije i alegorijsku figurativnost likova.

B. Kragić