Golik, Krešo

Golik, Krešo, hrv. redatelj i scenarist (Fužine, 1922 – Zagreb, 1996). Sin lugara, od 1936. u Zagrebu gdje 1939. završava grafičku školu te se priključuje srednjoškolskom amaterskom film. društvu Romanija. Od 1945. do 1947. sportski je novinar Radio Zagreba, na nagovor Marijana Matkovića dolazi u Jadran film, gdje 1948. postaje urednikom i redateljem film. žurnala Pregled; tijekom 1948. uređuje i realizira prvih sedam brojeva, a osobit uspjeh postiže Pregledom br. 3 pod nazivom Još jedan brod je zaplovio, preciznim i cjelovitim dokumentarističkim praćenjem vađenja potonulog broda u riječkoj luci. Već 1950. režira prvi igr. film → Plavi 9, prvu hrv. cjelovečernju komediju, ujedno i prvu iz sportskog života. Unatoč velikom uspjehu sljedeći igr. film režira tek 1955 – Djevojka i hrast stilizirana je melodrama o životu djevojke bez roditelja koja svoju ljubav usmjerava na njegovanje hrasta usred dalmatinskoga kamenjara. Slijedi razdoblje u kojemu mu je, zbog polit. razloga, onemogućeno samostalno režiranje, pa najprije u Sloveniji, zajedno s A. Hiengom, režira Kalu (1958), ratnu dramu o vojnom psu podivljalom u ratu, a potom je do 1966. asistent drugih redatelja, npr. B. Bauera. Velik uspjeh postiže 1966. dok. filmom → Od 3 do 22 u kojemu prati težak radni dan radnice i majke iz zagrebačke Dubrave. Igranom se filmu vraća 1968. komičnom melodramom → Imam 2 mame i 2 tate, o djeci rastavljenih roditelja u kojemu u žanrovske obrasce uspješno uklapa suvremene društv. prilike i zagrebački dijalekt i mentalitet. Slijedi njegov najuspjeliji film → Tko pjeva zlo ne misli, »ljubavna komedija s pjevanjem« nastala prema Dnevniku malog Perice V. Majera. To djelo briljantne komike, obogaćeno starogradskim napjevima, hrv. film. kritika proglasila je najboljim hrv. filmom svih vremena. Iako sljedećim filmom Živjeti od ljubavi (1972), melodramom o životnim tegobama mladoga bračnog para ugl. ne uspijeva prevladati žanrovske stereotipove, djelo postiže velik uspjeh kod publike. Potom intenzivno radi na TV: najprije režira film Razmeđa (1973), prema djelu M. Sabolovića, o sukobu seljaka vezanog za zemlju sa sinom koji nastoji otići u grad, pa antologijsku tv seriju Gruntovčani (1975), po scenariju M. Kerstnera u kojoj se kroz doživljaje naivnog Dudeka (M. Sagner) ocrtava mentalitet niza žitelja sela i Pucanj (1977), ponovno prema Saboloviću u kojem slučajna nesreća u lovu produbljuje nacionalnu nesnošljivost. Filmom Ljubica (1978), intimnom pričom o usamljenoj urbanoj ženi (B. Frait) razapetoj između želje i dužnosti vraća se melodrami. Od 1979. predavao je na Odsjeku režije zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, a 1984. vraća se televiziji serijom Inspektor Vinko, o doživljajima inspektora za ispitivanje podrijetla imovine (I. Vidović). Melodrami se ponovno vraća posljednjim filmom Vila Orhideja (1988), o putovanju mladog pisca u ambijente djetinjstva kojim evocira uspomene dječačke ljubavi na granici realnog i irealnog, potom iste godine režira tv seriju Dirigenti i mužikaši. Jedan od najistaknutijih hrv. redatelja, majstor je naracije, psihol. karakterizacije i rada s glumcima. Ostali važniji filmovi: Šest koraka (do svjetskog rekorda) (1967), Koreografija za kameru i plesače (1968), Koliko to vrijedi (1969), Diskrecija zajamčena (1972), Motel mjesečina (1976).

D. Marković