Dvostruka obmana

traži dalje ...

Dvostruka obmana (Double Indemnity, 1944), SAD, c/b, 106min, Paramount, r.: Billy Wilder, sc.: B. Wilder, Raymond Chandler, prema romanu Jamesa M. Caina, df.: John F. Seitz, glazba: Miklos Rozsa, ul.: Barbara Stanwyck (Phyllis Dietrichson), Fred MacMurray (Walter Neff), Edward G. Robinson (Barton Keyes), Porter Hall (Jackson), Jean Heather (Lola Dietrichson), Tom Powers (Dietrichson).

Agent osiguravajućeg društva Walter Neff upoznaje se s privlačnom Phyllis Dietrichson jer njezin suprug treba produljiti automobilsku osiguravajuću policu. Između Phyllis i Waltera rađa se međusobna privlačnost te mu ona diskretno predlaže da oni osiguraju njezina supruga na policu životnog osiguranja s njom kao korisnicom. Njezin je cilj ubiti supruga i prikazati smrt kao nesreću. Nakon početnog oklijevanja, Walter pristaje dogovorivši se s Phyllis o podjeli novca.

Remek-djelo film noira, fotografijom jasnih svjetlosnih kontrasta, neuobičajenih rakursa i opustjelim urbanim ambijentima koji asociraju na slike E. Hoppera, znatno je utjecalo na vizualni stil daljnjih ostvarenja struje. Wilder je filmom potvrdio svoje stalne preokupacije motivom obmane pa je dvoje protagonista ubojica prisiljeno nakon tog čina obmanjivati najprije okolinu, a potom i same sebe što dovodi do međusobnog razračunavanja. Prvo redateljevo djelo u kojemu u radnju uvodi protagonistov (retrospekcijski) monolog, što će potom postati njegov čest postupak, film je i jedan od vrhunskih primjera u svj. filmu raširene skupine djela s pričom o ljubavnicima koji ubijaju jednoga bračnog partnera. Wilder je istodobno temeljne tipove film noira – slaba muškarca i jaku, fatalnu i zlu ženu, nadogradio osebujnim razvojem njihova odnosa čiji temelj nije ni pohlepa za novcem ni privlačnost koliko zaintrigiranost međusobnim komuniciranjem i stilom ponašanja, oblikovanima na tradiciji trivijalnih krim. romana, pa u tom smislu djelo upućuje i na motiv stila (forme) kao oblikovatelja sadržaja odn. može se tumačiti kao izrazito crna inačica Wilderovih komedija (stoga je usporediv i s → Bulevarom sumraka), čemu pridonose i vrhunski cinični dijalozi. Emocionalno središte filma Wilder oblikuje oko motiva muškog prijateljstva (Neffa i Keyesa) pa je ugođaj gubitka posebice naglašen završetkom s ironičnim obratom detalja (paljenje cigarete) njihova međusobnog odnosa. Iako nominiran za 7 Oscara (i za najbolji film i režiju), film nije osvojio nijednoga.

B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Dvostruka obmana. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.6.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/412>.