Dreyer, Carl Theodor

Dreyer, Carl Theodor, dan. redatelj i scenarist (Kopenhagen, 1889 – Kopenhagen, 1968). Odgojen u strogom luteranskom duhu, radio kao pijanist, knjigovođa, novinar i kaz. kritičar. Na filmu od 1912. kao pisac titlova, potom scenarist i montažer, režira od 1919. Od 9 njegovih nij. filmova najznačajniji su Listovi iz Sotonine knjige (1921), u kojemu evocira zlo oličeno u različitim inkarnacijama Sotone, realiziran pod utjecajem → Netrpeljivosti (4 pov. epohe), Mikaël (1924), adaptacija romana H. Banga o naklonosti sredovječnoga slikara mladiću Mikaëlu, isprva svojemu modelu, potom i posinku (sa suptilno iskazanim homoerotskim aluzijama), i → Stradanje Ivane Orleanske, o suđenju i spaljivanju franc. nac. junakinje. Tijekom 1920-ih režira i nekoliko vrlo uspjelih komedija usredotočenih na raščlanjivanje intimnih ili obiteljskih odnosa i pokušaj uspostave ravnoteže idile i tjeskobe – Svećenikova udovica (1920) i Nevjesta iz Glomdala (1925), u kojima efektno koristi slikoviti krajolik (u duhu skandinavskog nij. filma), te Poštuj svoju suprugu (1925), realiziran u stilu kammerspiela. Po dolasku zvuka režira film strave → Vampir, kojim dominira eliptična montaža, dok se ugođaj strave postiže i škrtom uporabom zvuka, a potom u razdoblju 1943–64. i uz duge stanke tri filma usredotočena na usamljene i/ili progonjene protagonistice: → Dan gnjeva, s radnjom u jednom dan. selu u XVII.st. i tjeskobnim ugođajem spaljivanja vještica (što se tumačilo kao alegorija tadašnjeg stanja u okupiranoj Europi), → Riječ (Zlatni lav za najbolji film u Veneciji), prema drami K. Munka, i → Gertrud, prema drami H. Søderberga. Jedan od najistaknutijih redatelja u povijesti filma, ostvario je stilski izrazito konzistentan opus zasnovan na strogo formaliziranim, geometrijski simetričnim kompozicijama kadrova, sugestivnoj uporabi krupnoga plana kojim ponire u psihu likova te osvjetljenja (ugl. chiaroscuro) i predmeta kao simbola stanja likova, na dugim kadrovima, sporom tempu i polaganim dužim vožnjama te općenito na krajnjem zaziranju od eksplicitnih režijskih rješenja. Fabularno se oslanjajući na knjiž. i kaz. predloške, ugl. je tematizirao egzistencijalne kušnje izdvojenih protagonista (posebice patnje i stradanja žena), razrješavajući ih obratom, duhovnim oslobođenjem i katarzom, a radnju je smještao u fizički ograničene prostore i kratka vremenska razdoblja (od nekoliko sati do nekoliko dana), ugl. u prošlosti. Zaokupljen motivom alternative duha u kontekstu svijeta obilježenog sveobuhvatnim osjećajem grijeha, pa u tom smislu i dočaravanjem ugođaja koji očituje te alternative, kao i pokušajem definiranja prostora kao duhovne dimenzije, u svojim je djelima otkrivao tenzije dobra i zla i u svakidašnjim situacijama, sustavno ostvarujući prožimanje fiz. zbilje i duhovnih stanja zbog čega je nazivan »transcendentnim redateljem« (P. Schrader). Sklon i misticizmu, dao je izniman doprinos oniričkim mogućnostima filma (Vampir, Riječ), Stradanjem Ivane Orleanske ostvario je vrhunski primjer modernističkih težnji nij. filma, a svojim posljednjim djelom, Gertrud, zasnovanim na ritmičkim dugim kadrovima i orkestraciji mizanscene (izbjegavanje postupka plan–protuplan) dao je osebujan doprinos poetici zvučnofilm. modernizma. Na Svj. izložbi u Bruxellesu (1958) izabran je na 8. mjesto liste najvećih redatelja svih vremena.

B. Kragić