Marker, Chris

Marker, Chris (pr. ime Christian François Bouche-Villeneuve), franc. redatelj, scenarist, snimatelj, montažer, producent, književnik i fotograf (Neuilly-sur-Seine, 1921 – Pariz, 2012). Do 1940. studirao filozofiju u Parizu, za II. svj. rata član pokreta otpora te padobranac u amer. vojsci. Od 1945. član redakcije časopisa Esprit, piše novele, pjesme, putopisnu prozu koju ilustrira vlastitim fotografijama (Mali planet), a 1950. objavljuje roman Dobro srce. Kao redatelj debitira 1952. dok. filmom Olimpijske igre 1952., nakon kojega, do 1957. kao autor tekstova, surađuje na dok. filmovima A. Resnaisa, npr. → Noć i magla. Politički angažiran, djela realizira u žarištima svj. polit. kriza: Nedjelja u Pekingu (1956) brani kin. revoluciju, Opis borbe (1960) tematizira burna zbivanja u Izraelu, a Cuba si! (1961) kub. revoluciju. U montaži filma, nakon neuspjele invazije u Zaljevu svinja, dodaje žestok antiamer. komentar pa je film zabranjen u Francuskoj. Zapaženo je i esejističko-putopisno Pismo iz Sibira (1958), krakometr. → Nasip te dugometr. dok. film Krasni maj (1963), dijelom u duhu filma istine. God. 1967. utemeljuje film. kooperativu Société pour le Lancement des Oeuvres Nouvelles (akr. SLON) koja proizvodi polit. filmove, među kojima je najpoznatiji Daleko od Vijetnama (1967), kolektivno djelo 7 redatelja. Od idućih djela izdvajaju se Vlak u pokretu (1972), o rus. revoluc. filmu, sastavljen od arhivskih materijala o sovj. propagandnim tzv. kinovlakovima te od intervjua s redateljem A. I. Medvedkinom, kojega nastoji rehabilitirati, U zraku se osjeća crveno (1977., nova verzija 1993), refleksija o pokretima ljevice 1960-ih i poč. 1970-ih, → Bez sunca te više biografskih dok. filmova – Usamljenost pjevača s dna (1974), o Y. Montandu, A. K. (1985), o A. Kurosawi, Jedan dan Andreja Arsenijeviča (1999), o A. Tarkovskom. Ostali važnji filmovi: Tajna Kumiko (1965), Da su bile 4 deve (1966), Šesto lice Pentagona (1968., s F. Reichenbachom), Bitka deset milijuna (1971., s V. Mayoux), Hommage Simone Signoret (1986), Aleksandrov grob (1992).

D. Marković