Rosi, Francesco

traži dalje ...

Rosi, Francesco, tal. redatelj i scenarist (Napulj, 1922). Studirao pravo, radijski glumac, scenarist i redatelj (1944–45), ilustrator knjiga, glumio u kazalištu. Asistent L. Viscontija na filmovima → Zemlja drhti, Najljepša (1951., i koscenarist) te → Senso, također piše scenarije za druge redatelje, 1957. suredatelj s V. Gassmanom u filmu Kean, dok mu je samostalni prvijenac Izazov (1958., specijalna nagrada žirija u Veneciji, ex aequo). Njime začinje seriju ostvarenja u kojima polemički propituje strukture polit. moći i proturječja društv. sustava u suvr. Italiji pa najavljuje prijelaz prema dominaciji polit. tematike u tal. kinematografiji. Odbacujući i dokumentarističko bilježenje društv.-polit. zbilje i tradicionalno pripovijedanje, R. oblikuje film → Salvatore Giuliano (nagrada za režiju u Berlinu) serijom akronoloških retrospekcija, a s ciljem eksplikacije i interpretacije veza između mafije, odmetničkih skupina i polit. vlasti. Poetiku »polemičkog realizma« dalje razvija u djelima → Ruke nad gradom (Zlatni lav u Veneciji) i Ljudi protiv (1970), pov. ratnim filmom (o teškom tal. porazu u I. svj. ratu), pa i u Trenutku istine (1965), kritičkoj analizi masovne psihologije borbi s bikovima. → Slučaj Mattei (Zlatna palma u Cannesu), remek-djelo struje polit. filma, do vrhunca razvija paralele između propitivanja složenih veza polit. i ekon. monopola s problematiziranjem forme i iluzije film. predstavljanja (rabi metode filma istine), a pokazuje se i majstorom suspensea koji kao tipični žanrovski element kontrastira neorealist. komponentama svojeg prosedea (dulje vožnje, polagano razvijanje radnje prema svojevrsnoj globalnoj metafori, snimanje na lokacijama). Povodom Luckyja Luciana (1973), o glasovitom amer. mafijašu tal. podrijetla, koncipiran po uzoru na Salvatorea Giulianija, najizrazitija je optužba polit. establišmenta (talijanskog i američkog), u kojoj su granice između predstavnika svijeta legaliteta i onog ilegalnosti potpuno poništene. Izrazitije žanrovski oblikovani (triler) → Izuzetni leševi, prema romanu L. Sciascie, mafiju i vrhove tal. politike pretvaraju u univerzalnu metaforu korumpirane sveprisutne moći, dok je Krist se zaustavio u Eboliju (1979., izvorno sniman za televiziju) adaptacija neorealist. romana C. Levija o ruralnoj zaostalosti u fašist. Italiji. Nakon filma Tri brata (1980), prikaza suvr. tal. zbilje supostavljanjem sudbina trojice braće, a s neuobičajenim nostalgičnim elementima prema tradic. kulturi, režira vizualno spektakularnu ekranizaciju opere G. Bizeta Carmen (1984), u kojoj kombinira ritualne i intimističke komponente, refleksiju o slobodi i analizu klasnih struktura mediteranskog društva, te adaptaciju romana Garcíje Márqueza Kronika jedne najavljene smrti (1987), kojom potvrđuje sklonosti prema polaganom, epizodičnom, retrospekcijskom i višeperspektivnom pripovijedanju, što uz dojmljivu fotografiju pridonosi ugođaju nesigurnosti. Ostali važniji filmovi: Torbari (1959), Zaboraviti Palermo (1989), Primirje (1996).

B. Kragić

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Rosi, Francesco. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/rosi-francesco>.