Syberberg, Hans-Jürgen

Syberberg, Hans-Jürgen, njem. redatelj (Nossendorf, 1935). God. 1952. prelazi iz onodobne Ist. Njemačke u Zapadnu i studira povijest umjetnosti, njem. književnost i kaz. umjetnost; potom je asistent redatelja u kazalištu. Na filmu od 1965., isprva režira dokumentarne, a od 1969. i igr. filmove. U »njem. trilogiji« Ludwig: rekvijem za djevičanskoga kralja (1972), Karl May (1974) i → Hitler: film iz Njemačke, u potpunosti definira osebujnu poetiku zasnovanu na zanemarivanju tradic. realist. dramaturgije te na kombiniranju antimimetičkih struktura Brechtova epskog teatra i estetike glazb. drama R. Wagnera (iz kojih ugl. preuzima glazbu) s brojnim knjiž. i lik. citatima i aluzijama te na pripovijedanju putem niza naglašeno artificijelnih, stilski ekstravagantnih tableauxa, snimanih ugl. statičnom kamerom. U tom slijedu S. upozorava na ograničenja mogućnosti rekonstrukcije povijesti razvijajući postavku o temeljnoj iracionalnosti njem. identiteta odn. dekonstruirajući njem. polit. mitove upozoravanjem na njihovu temeljnu tjeskobu. Prvi film trilogije predstavlja bavarskoga kralja i Wagnerova mentora kao doslovnoga kreatora njem. romantičarske mitologije, drugi razmatranje te mitologije nastavlja usredotočavanjem na osobu popularnog autora egzotične, utopijske književnosti, dok treći – naglašeno stiliziranim prikazom Hitlera kao konačne realizacije njem. težnje za mitom, odn. Ludwigovih, Wagnerovih i Mayovih projekcija – do vrhunca dovodi redateljev apokaliptični svjetonazor, kulturalni pesimizam te kritiku prosvjetiteljstva i racionalizma. Iste je preokupacije pokazao i u monumentalnom dok. filmu Winifred Wagner i povijest kuće Wahnfried 1914–1975 (1975), koji se sastoji od petosatnog intervjua sa snahom R. Wagnera i ravnateljicom Wagnerova festivala u Bayreuthu za nacizma, potom u adaptaciji Wagnerove opere Parsifal (1982) i filmu Noć (1985), koji je sam S. opisao kao »Europin labuđi pjev«, pastišu njem. glazbe od J. S. Bacha do Wagnera popraćenom odlomcima iz tekstova njem. pjesnika XIX. st. Svoje je postavke o filmu izložio u manifestu Film, glazba budućnosti (1975).

B. Kragić