Bergman, Ingmar

traži dalje ...

Bergman, Ingmar, šved. redatelj i scenarist (Uppsala, 1918 - Fårö, 2007). Sin luteranskog svećenika, studirao povijest umjetnosti i književnost u Stockholmu. Za studija režira studentske kaz. predstave, od 1944. djeluje kao profesionalni kaz. redatelj, 1963–66. ravnatelj je Kraljevskoga dram. kazališta u Stockholmu. Na filmu od 1944. kao scenarist → Mučenja, režira od 1945., u prvoj fazi (do 1949) djela o društv. i ljubavnim problemima mladih protagonista. Filmovima Zatvor i Žeđ (oba 1949) najavljuje neke od svojih stalnih preokupacija – u prvome motiv odnosa iluzije i zbilje, a u drugome analizu ženske psihe uz varijacije istoga karaktera kroz više likova. Takve preokupacije razrađuje 1950-ih, kako u filmovima pretežito komičnog ugođaja (često u ljetnim ambijentima), u kojima postiže ravnotežu idile i tjeskobe, npr. Ljetna međuigra (1950), Ljeto s Monikom (1952), Lekcija iz ljubavi (1954) i Osmijesi ljetne noći (1955), tako i u djelima u kojima izravno tematizira motive igre, umj. opsesije i tvorbe iluzije – Večer komedijaša (1953) i Lice (1958). Međunar. ugled stječe kostimiranim → Sedmim pečatom, svojim najizravnije teološkim filmom, nazivanim »vježbom u obuzdanom ekspresionizmu«, a potvrđuje → Divljim jagodama, djelom oniričke tematike i majstorske orkestracije simboličkih značenja, kojim dotad najizrazitije očituje utjecaj A. Strindberga (posebice drame Mrtvački ples). Potkraj 1950-ih zaokružuje i stalnu glum. ekipu svojih filmova (B. i H. Anderson, I. Thulin, G. Lindblom, M. Von Sydow, a od pol. 1960-ih još i L. Ulmann i E. Josephson). Nakon što je u → Djevičanskom izvoru (Oscar za najbolji film na stranom jeziku) problem vjere ponovno obradio u srednjovj. ambijentu, u trilogiji → Kroz tamno ogledalo (Oscar za najbolji film na stranom jeziku), → Pričesnici i → Šutnja, razrađujući, na planu postupka, uporabu dubinskih i dugih kadrova i krupnih planova, u potpunosti uobličuje preokupacije pitanjem Božje prisutnosti te granicom ludila i razuma, izolacije i komunikacije, prirodom identiteta i prividom pojavnosti, što dovodi do vrhunca u → Personi, u kojoj ujedno radikalizira film. izraz paralelama između sugeriranja iluzorne prirode stvarnosti i filma. Jedno od ključnih ostvarenja film. modernizma, Persona je, ujedno, po nekim povjesničarima filma, prvi dio nove, pesimističnije trilogije nastavljene filmovima u kojima se priklanja retorički naglašenoj neoekspresionističkoj vizualnosti odn. lik. apstrakciji i simbolizmu; Vučje doba (1968), povratak je motivu kreativne krize umjetnika, a Sramota (1969) korespondira s tada aktualnim polit. filmom, tematizirajući ljudske odnose u ratnoj anarhiji. Slijede daljnje varijacije motiva duševne izolacije protagonista, ugl. u okvirima fabula o obiteljskim i ljubavnim krizama (pri čemu se razotkriva iluzornost svakog oblika ljudskoga kontakta) i uz dramaturški efektnu uporabu boje: Strast (1969), → Krici i šaputanja, Licem u lice (1976) i Jesenja sonata (1978). Ugođaju igre, svetkovine i melankolične komedije, karakterističnima za filmove s poč. 1950-ih, vraća se pak u ekranizaciji vlastite kaz. postave Mozartove opere Čarobna frula (1974) te u svojemu »oporučnom« ostvarenju → Fanny i Alexander (Oscar za najbolji film na stranom jeziku). Najistaknutiji šved. redatelj i jedna od ključnih osobnosti svj. filma uopće, stekao je ugled vrhunskog autora psihol. filma, takvog koji je svojim tretiranjem moralnih i filoz. tema znatno utjecao na konačno potvrđivanje umj. statusa filma među intelektualnom publikom. U skladu s tim je i njegovo oslanjanje na krupni plan kao sredstvo očitavanja psihol. stanja karaktera te neprestano iskazivanje metafizičkih inklinacija, sumiranih u protežnom motivu smisla patnje u svijetu obilježenom odsutnošću Boga. Bergmanovo stvaralaštvo nadilazi, međutim, mogućnost isključivo filoz. ili psihol. određenja – zaokupljen film. iskazivanjem varljive prirode zbilje, rabi dramatske efekte, ponavljanja, paralelizme, kontraste, retrospekcije i postupke igre u igri s temeljnim ciljem sugestije, a ne eksplikacije, odn. djelovanja na gledateljeve emocije film. ritmom. Objavio je autobiografiju Laterna magica (1987), a prema njegovu scenariju B. August je režirao film → Najbolje namjere. Ostali važniji filmovi: Žene čekaju (1952), San žene (1955), Dodir (1970), Prizori iz bračnog života (1975., izvorno tv serija), Zmijsko jaje (1977), Iz života marioneta (1980), Nakon probe (1984).

B. Kragić

 

ilustracija
Ingmar BERGMAN

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Bergman, Ingmar. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/112>.