Bresson, Robert

Bresson, Robert, franc. redatelj i scenarist (Bromont–Lamothe, 1901., prema nekim izvorima 1907 – Pariz, 1999). Studirao književnost i filozofiju na Sorboni, bavio se slikarstvom i fotografijom, 1934. režirao izgubljenu kratkometr. komediju Javni poslovi. Njegovi prvi cjelovečernji filmovi Anđeli grijeha (1943), prema scenariju J. Giraudouxa, i Dame iz Bulonjske šume (1945), osuvremenjena verzija jedne epizode iz romana Jacques fatalist D. Diderota, s dijalozima J. Cocteaua, uklapaju se u onodobne tendencije franc. kinematografije prema moralističkim temama uobličenima distanciranim, vizualno rafiniranim stilom. Od ekranizacije romana G. Bernanosa → Dnevnik seoskog župnika, priklanja se pseudodok. vizualnoj fakturi, izbjegavanju srednjih planova i totala, čestoj uporabi detalja (iskazujući sklonost prema fragmentaciji fiz. prostora, pa i ljudskoga tijela), funkcionalnim, škrtim dijalozima i angažiranju neprofesionalaca koje podupire na što prigušenije interpretacije. U tom smislu njegovi daljnji filmovi: → Osuđenik na smrt je pobjegao (nagrada za režiju u Cannesu), → Džepar, osuvremenjena i vrlo slobodna prilagodba Zločina i kazne F. M. Dostojevskoga, i → Suđenje Ivani Orleanskoj paradigmatični su primjeri tzv. asketskog red. stila, ujedno i potvrde njegova djelovanja izvan obrazaca komerc. kinematografije. Od pol. 1960-ih filmovi mu postaju sve pesimističniji, a usprkos statusu »katoličkog« autora, sve češće tematizira duševne, emocionalne, pa i seksualne probleme mlađih likova u laičkom kontekstu. Filmovi → Sretno, Baltazar, u kojemu do vrhunca dovodi svoje protivljenje psihologizmu oslonjenom na glumu (pa je većina zbivanja prikazana iz vizure magarca), i Mouchette (1967), ponovno prema romanu G. Bernanosa, ispunjeni su prizorima ljudske grubosti, a od potonjeg njegovi likovi sve češće završavaju samoubojstvom, npr. u filmovima Nježna žena (1968), osuvremenjenoj obradi novele F. M. Dostojevskog, i Đavao, možda (1977., posebna nagrada žirija u Berlinu). Nemogućnost iskupljenja potvrđuje i povratkom izravnim spiritualnim motivima u svojemu drugom kostimiranom filmu → Lancelot Jezerski, kao i u svojemu posljednjem djelu Novac (1983., nagrada za režiju u Cannesu), slobodnoj obradi pripovijetke Novčanica L. N. Tolstoja. Djelomičnu iznimku u tom razdoblju predstavljaju tek Četiri noći jednog sanjara (1971), nadahnute Bijelim noćima Dostojevskoga, melankolično, ali manje tjeskobno djelo kojim korespondira s ostvarenjima É. Rohmera. Jedan od najizvornijih film. redatelja uopće, nazivan je »jansenistom« filma (sam se pak definirao kao »kršćanski ateist«), a njegov je stil, zbog stalnog upućivanja na pokušaj nadilaženja prikazane fiz. zbilje, P. Schrader označio transcedentnim (poput Dreyerova i Ozuova). Usredotočen na prikaz introvertiranih i osamljenih pojedinaca u kontekstu potrage za znakom Božje milosti, oslobođenjem od duševne patnje i iskupljenjem od grijeha, najistaknutiji je predstavnik stalno prisutnih moralističkih tendencija u franc. kinematografiji u čije se obrasce uklapa i oslanjanjem na knjiž. predloške odn. strukturiranjem fabula oko pisama, dnevnika, historiografskih dokumenata i verbalnog prepričavanja radnje. Ostvario je, tematski, stilski i strukturno, iznimno koherentan opus obilježen suptilnim varijacijama temeljno istih situacija i ambijenata i diskretnim razvojem od konvencionalnije, stilizirane suzdržanosti preko sve apstraktnije spiritualnosti i narativne dedramatizacije do gotovo potpune reduciranosti iskaza i sveobuhvatne eliptičnosti – gotovo opsesivnog izbjegavanja eksplikacije, pa stoga i vizualnoga kontekstualiziranja događaja (po vlastitoj izjavi, kad god može, mijenja sliku zvukom). Svojim je postavkama utjecao na mnogobrojne redatelje, a opservacije o filmu skupio je u kriptično pisanim Bilješkama o kinematografu (1975).

B. Kragić