Jannings, Emil

traži dalje ...

Jannings, Emil (pr. ime Theodor Friedrich E. Janenz), njem. glumac (Rorschach, Švicarska, 1884 – Stroblhof, Austrija, 1950). Od 1902. glumi u kazalištu, ugled stječe u predstavama M. Reinhardta, prvi put na filmu 1914. Krupan, markantna nastupa, uvjerljiv u izražavanju emocija, s lakoćom prilagođava kaz. iskustva novome mediju te postaje omiljeni glumac E. Lubitscha, npr. → Gospođa Dubarry, → Anna Boleyn, te F. W. Murnaua, npr. → Posljednji čovjek, Tartüff (1925., naslovna uloga), Faust (1926., kao Mefisto). Od 1926. do 1929. boravi u SAD-u te osvaja prvog Oscara uopće za Put svega živoga (V. Fleming, 1927) i Posljednju zapovijed (J. von Sternberg, 1928). Izniman uspjeh postiže u → Plavom anđelu, ubrzo potom prihvaća postulate nacističke kinematografije ostvarivši i pojedine zapažene kreacije u biografskim filmovima, npr. Robert Koch (H. Steinhoff, 1939). Nakon 1945. više ne glumi. Ostale važnije ul.: Kohlieselove kćeri (E. Lubitsch, 1920), Danton (D. Buchowetzki, 1921., naslovna uloga), Faraonova žena (E. Lubitsch, 1921), Quo vadis? (G. Jacoby, 1923., kao Neron), → Muzej voštanih figura, → Varijete, Ulica grijeha (M. Stiller, 1928).

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Jannings, Emil. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 7.10.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/jannings-emil>.