Rossellini, Roberto

traži dalje ...

Rossellini, Roberto, tal. redatelj i scenarist (Rim, 1906 – Rim, 1977). Iz bogate obitelji arhitekta, 1923. napustio školovanje. Od 1932. asistira pri naknadnim sinkronizacijama stranih filmova, od 1933. radi u drž. film. korporaciji ICI, 1935–41. režira nekoliko amat. kratkometr. filmova, 1936–38. ujedno je asistent redatelja i scenarist u profesionalnoj kinematografiji. Njegov prvi cjelovečernji film, Bijeli brod (1941), o bolničkom brodu, okvirno se uklapa u propagandna stremljenja fašist. režima (slavljenje tal. mornarice), ali snimanjem na lokacijama, s neprofesionalnim glumcima (prava posada) te pacifističkim konotacijama anticipira neorealizam. I sljedeća su dva filma posvećena vojsci, Pilot se vraća (1942) – zrakoplovstvu, a Čovjek s križem (1943), o svećeniku na rus. bojištu – pješaštvu, te se, kao i prvi, odlikuju duhom realizma što je osnovni poticaj i sljedeće, neorealističke faze njegove karijere. Prvim tematskim kompleksom neorealizma – ratom i pokretom otpora – bavi se u filmovima → Rim, otvoreni grad, prvoj »epopeji maloga čovjeka«, te → Paisà, remek-djelu kroničarskih stremljenja (i začetku njegove stalne preokupacije problemom međuljudske komunikacije), potom se u trećem dijelu svojevrsne trilogije, → Njemačka, nulte godine, okreće poslijeratnoj Njemačkoj te do vrhunca dovodi odmak od sentimentalizma i oslanjanje na duge, prateće vožnje. Ljubav (1948), sastavljen od dvaju srednjometr. filmova (Ljudski glas, prema jednočinki J. Cocteaua, i Čudo, prema sinopsisu F. Fellinija) i fantastična komedija Aparat za ubijanje zlih (1952., snimljen 1948) označavaju redateljev izlaz iz klas. neorealizma. Potonji, o fotografu koji od đavla dobije aparat sposoban ubiti svaku osobu koju snimi, problematizira nemogućnost fotografije (pa stoga i filma) da objektivno zahvati materijalnu i duhovnu zbilju, što poslije najizrazitije razmatra u epizodi Čestitost omnibusa RoGoPaG (1962), gdje film. slika postaje zapreka spoznaje. Daljnje razdoblje stvaralaštva određeno je suradnjom (i brakom) s I. Bergman: → Stromboli, Europa 51 (1952) i → Putovanje u Italiju smatraju se anticipacijom tzv. neorealizma duše, razrađuju pitanje komunikacije, a na pozadini motiva bračnih i ljubavnih kriza, duhovne osamljenosti, tjeskobe i gubljenja moralnih uporišta. Pritom R. dalje razvija simboličku uporabu krajolika kao duhovnog prostora, inovativno dekonstruira popularnu percepciju I. Bergman kao međunar. zvijezde, ali se i temeljno oslanja na njezine glum. sposobnosti u predstavljanju psihol. introspekcije likova te se potpuno priklanja prosedeu kadar-sekvence s kamerom u potrazi za trenucima vjerski nadahnute duhovne epifanije (takve religiozne komponente najpotpunije iskazuje u filmu → Franjo, božji lakrdijaš). Nakon razlaza s Bergman pol. 1950-ih, u Indiji snima dugometr. etnografski film s igr. komponentama Indija, majka zemlja (1958), i putopisnu tv seriju od 10 epizoda, s vlastitim komentarima Indija kako je vidi Rossellini (1959), potom se okreće pov. temama: → General Della Rovere (Zlatni lav u Veneciji, ex aequo), ponovno s motivom odnosa pojavnosti i biti, i Bila je noć u Rimu (1960), obrade su neorealist. shema, a drugi i svojevrsna anticipacija polit. filma, Živjela Italija (1961) tematizira nac. pokret risorgimenta, dok je Vanina Vanini (1961) vrhunski primjer filma adaptacije (prema Stendhalovoj noveli o karbonarskoj zavjeri). U tim djelima sve više rabi zum kao sredstvo postizanja dugoga kadra, što postaje njegovim temeljnim stilskim postupkom u posljednjem razdoblju stvaralaštva, kada snima niz tv filmova o pov. osobama ili razdobljima: → Uspon Luja XIV., Djela apostola (1969., u 5 dijelova), Sokrat (1971), Blaise Pascal, Augustin iz Ipone, Doba Cosima Medicija (svi 1972), Descartes (1974), kojima su srodni i kinofilmovi Godina prva (1974), o tal. državniku A. de Gasperiju, i Mesija (1976), o Kristu. Didaktičkih stremljenja, ta su djela uspoređivana s prosvjetiteljskim projektom Diderotove Enciklopedije, dok u kontekstu autorova opusa predstavljaju daljnje, i ponovno, odbacivanje tradic. dramaturgije, sada u korist esejističkog predstavljanja prošlosti. Najistaknutiji tal. redatelj, značajan je i kao preteča mnogih tendencija odn. poetički i stilski inovator – u smislu trajne zaokupljenosti nadvladavanjem klas. naracije, ostvarivanja prostorno-vremenskoga kontinuiteta dugim kadrom, dijalektike artificijelnosti i realist. nepriređenosti film. slike te uporabe zuma. Jedan i od najistaknutijih moralista svj. filma, utjecao je na mnogobrojne redatelje, struje i koncepcije (novi val, film istine, tzv. materijalistički film). Potkraj 1960-ih i poč. 1970-ih držao je predavanja i seminare iz film. režije, 1969. bio je ravnatelj visoke film. škole Centro Sperimentale di Cinematografia. Njegov brat Renzo (1908–1982) skladao je glazbu za većinu njegovih filmova od 1941. do 1961., sin Renzo Jr. (1941) je redatelj i producent, a kći Isabella (1952) fotomodel i glumica (→ Plavi baršun; → Divlji u srcu; Neustrašivi, P. Weir, 1993). Ostali važniji filmovi: Gdje je sloboda?, Ivana Orleanska na lomači, Strah (svi 1954), Željezno doba (R. Rossellini Jr., 1965., tv serijal; scenarist i supervizor), Borba čovjeka za svoj opstanak (R. Rossellini Jr., 1970–71., tv serijal; scenarist).

B. Kragić

ilustracija
Roberto ROSSELLINI i Ingrid Bergman

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Rossellini, Roberto. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/rossellini-roberto>.