Ophüls, Max

traži dalje ...

Ophüls, Max (pr. ime Maximilian Oppenheimer), franc. redatelj njem. podrijetla (Saarbrücken, 1902 – Hamburg, 1957). Sin žid. industrijalca, od 1920. kaz. kritičar, potom glumac i, od 1923., redatelj. Do 1930. s uspjehom režira u više njem. i austr. kazališta (Shakespeare, Moličre, Kleist, Schnitzler). Na filmu od 1930. kao asistent redatelja, režira od 1931., do 1933. u Njemačkoj; već ranim filmovima Prodana nevjesta (1932), prema opereti B. Smetane, i Ljubakanje (1933), prema kaz. komadu A. Schnitzlera, najavljuje temeljne stilske i tematske preokupacije – sklonost prema dubinskoj mizansceni i razrađenim vožnjama i panoramama, naglašeno romantični duh i usredotočenost na krhke i osjećajne ženske likove. Po dolasku nacista na vlast, odlazi u Francusku (1935. postaje franc. državljanin) i tamo režira niz rafiniranih melodrama – nešto konvencionalnije, iako komercijalno uspješne Nježna neprijateljica (1936) i Bez sutrašnjice (1939), obje s radnjom u suvremenosti, te formalno inovativnija djela Božanstvena (1935), prema Colette, s radnjom u ambijentu pariškog Pigallea, Werther (1938), prema Goetheovu romanu, i pov. melodramu Od Mayerlinga do Sarajeva (1940). Većina kritike njegovim najuspjelijim filmom iz tog razdoblja smatra Svačiju gospođu (1934., u Italiji), ciničan prikaz svijeta filma te nastajanja i propasti film. »zvijezda«, u kojemu prvi put rabi jedan od omiljenih postupaka: pripovijedanje retrospekcijama. Nakon njem. okupacije Francuske odlazi u Švicarsku, potom u SAD, gdje isprva bez potpisa realizira pojedine scene u filmovima drugih redatelja. Prvi mu je amer. film kostimirani Prognanik (1947), s radnjom u Engleskoj XVII. st. Adaptacija novele S. Zweiga → Pismo nepoznate žene povratak je bečkom ambijentu i njegov najuspjeliji holivudski rad. Slijede dva priloga film noiru u kojima njegov prosede dojmljivo podcrtava ugođaj nesigurnosti i potisnutih neuroza: Uhvaćen (1948), s još jednim omiljenim motivom – ljubavnog trokuta i → Trenutak lakomislenosti. Posljednje razdoblje stvaralaštva ponovno je vezano za Francusku, gdje isprva režira omnibuse → Vrtuljak, prema Schnitzlerovu Kolu, i Užitak (1952), prema trima novelama G. de Maupassanta, s radnjom u ambijentima pariških kavana, bordela i kabarea potkraj XIX. st., potom vrhunsku melodramu → Madame de… te svoj jedini film u boji → Lola Montès, o slavnoj pustolovki iz pol. XIX. st., čiji je život prikazan akronološkim retrospekcijama. U tim djelima do vrhunca dovodi tzv. barokni red. prosede isprepletenih, geometrijski simetričnih i stiliziranih kompozicija kadrova te dugih kadrova zasnovanih na virtuozno izvedenim pratećim vožnjama koje, uz deskriptivnu funkciju, vizualiziraju dezorijentiranost likova. Uklapajući se u tendencije prema vremensko-prostornom kontinuitetu prizora, distancirano je tematizirao rituale udvaranja i zavođenja te motive usputnih ljubavnih veza i izvanbračnih afera problematizirajući odnos seksa i klase odn. moći, ženski identitet i pravila društv. igre (čime je dao značajan prilog jednoj od ključnih tradicija franc. filma). Majstor epizodnog i retrospekcijskog pripovijedanja te uporabe prizornih i izvanprizornih naratora upozoravao je na ništavnost želje, prolaznost užitka, kratkotrajnost ispunjenja i trajnost nezadovoljenosti. Prije smrti pripremao je biografski film o slikaru Modiglianiju koji je, pod nazivom Montparnasse 19 (1957), a s posvetom Ophülsu, režirao J. Becker. Posmrtno su mu objavljeni memoari Život kao predstava (1959).

B. Kragić

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Ophüls, Max. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.4.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/ophuls-max>.