Powell, Michael

Powell, Michael, brit. redatelj, scenarist i producent (Bekesbourne, 1905 – Avening, 1990). Studirao na koledžu Dulwitch, od 1926. asistirao redatelju R. Ingramu, 1928–31. montažer i scenarist. Režira od 1931., isprva žanrovski raznovrsne niskobudžetne filmove snimane da povećaju postotak zastupljenosti domaćih produkcija u brit. kinima (tzv. quota quickies), pozornost privlači Krajem svijeta (1937), s radnjom na Shetlandskim otocima, koji je zbog vizualne dojmljivosti uspoređivan s → Čovjekom s Arana. Filmom Špijun u crnom (1939) započinje dugotrajnu suradnju s E. Pressburgerom, s kojim zajedno radi na svim filmovima do 1957 (osim ratnog filma Lav ima krila, 1939., i bajke Bagdadski lopov, 1940., u kojima je suredatelj s A. Brunelom i B. D. Hurstom odn. L. Bergerom i T. Whelanom). Isprva mu je Pressburger samo koscenarist (ratni trileri Kontrabanda, 1940., 49. paralela, 1941. i Jedan od naših aviona nedostaje, 1942), od 1943. filmove potpisuju i kao koredatelji (većinu i kao koproducenti), iako je ugl. režirao samo Powell. Izdvojeno mjesto u onodobnoj brit. film. produkciji, a zbog prosedea zasnovanog na miješanju žanrova, samosvjesnom sintetiziranju različitih umj. formi i stilizacijskim efektima (čime je u okvirima brit. kinematografije prethodnik K. Russella, D. Jarmana, Sally Potter) stječe djelima → Život i smrt pukovnika Blimpa, Znam kuda idem (1944), romantičnoj komediji s radnjom u škot. krajolicima, Canterburyjska priča (1944), → Pitanje života i smrti, → Crni narcis, i serijom glazb. filmova → Crvene cipelice, Hoffmanove priče (1951), ekranizacijom dijelova opere J. Offenbacha i Oh, Rosalinda! (1955), prema opereti Šišmiš J. Straussa. U njima P. i Pressburger tematiziraju pokušaje protagonista da organiziraju svijet u skladu s vlastitim idealiziranim projekcijama (čemu odgovara česta uporaba subjektivnih vizura likova), pa npr. u Crnom narcisu junakinja želi realizirati pragmatički, »realistički« svijet u ambijentu obilježenom ekscesivnošću. Te filmove odlikuje i dijalektika takvih individualiziranih vizija i duha zajednice što dovode do vrhunca u Crvenim cipelicama i Hoffmanovim pričama, melankoličnim, naglašeno artificijelnim djelima i vrhunskim pokušajima realizacije, u okvirima igr. filma, potpune vizualno-zvučne integracije nalik onoj u animaciji. U njima ujedno tematiziraju autoreferencijalni motiv umj. kontrole, a potonje djelo izravno suprotstavlja dva tipa vizije: romantizirani i samosvjesni, upozoravajući na nemogućnost jasne distinkcije iluzije i zbilje, pojavnosti i biti. Nakon njihovih posljednjih zajedničkih filmova – ratnog Bitka na La Plati (1956) i špijunskog Zli se susreću na mjesečini (1957), P. samostalno režira Smrt u očima (1960), o mladom ubojici koji snima smrtne grimase svojih žrtava. Napadan kao »sadistička ekshibicija«, film je u temelju iskaz autorskog stava o nihilističkoj funkciji kamere (i bilo kojeg sustava vizualnog predstavljanja); u kasnijim je ocjenama znatno prevrednovan (neki ga smatraju i najuspjelijim Powellovim radom) te je stekao kultni status. Potom režira još pet filmova, od kojih dva u Australiji (Čudni svati, 1966., ponovno s Pressburgerom kao scenaristom, i Vrijeme pristanka, 1969). Poč. 1980-ih bio je umj. savjetnik tvrtke Zoetrope F. F. Coppole, a 1984–85. objavio je memoarske knjige Život u filmovima i Film za milijun dolara.

B. Kragić