Visconti, Luchino

Visconti, Luchino, tal. redatelj (Milano, 1906 – Rim, 1976). Iz plemićke obitelji, bavio se uzgojem čistokrvnih konja, 1936–40. boravi u Francuskoj, gdje radi kao kaz. scenograf i asistira J. Renoiru u filmovima Na dnu (1936), → Izlet, te, u Italiji, Tosca (1940., nedovršen). Poč. 1940-ih surađuje u film. časopisu Cinema, a 1942. režira svoj prvi film → Opsesija. Ta je talijanizirana ekranizacija krim. romana J. M. Caina Poštar uvijek zvoni dvaput, deziluzioniranim likovima i veristički prikazanim turobnim provincijskim ambijentom te približavanjem realnog i film. vremena najavila neorealizam. Nakon završetka II. svj. rata počinje i kontinuiranu red. karijeru u kazalištu; ističe se postavama drama A. P. Čehova, J. Anouilha, J. Cocteaua, J.-P. Sartrea, T. Williamsa, te opera G. Verdija, G. Donizettija, R. Straussa, W. A. Mozarta, G. Puccinija. Filmu se vraća osuvremenjenom obradom verističkog romana Porodica Malavoglia G. Verge, → Zemlja drhti, paradigmatskim primjerom neorealizma, zbog potisnutosti fabule, razrađenoj težnji prema tzv. globalnoj metafori i uzornoj suradnji s neprofesionalnim glumcima, ali i začetkom stalnih redateljevih sklonosti prema vizualnoj stilizaciji i tematizaciji obiteljskih odnosa. Njegov se film. opus nakon Najljepše (1951), melodrame o siromašnoj ženi (A. Magnani) koja svoju kćer želi plasirati na film, razvija u nekoliko pravaca. Režira raskošne pov. filmove o razdoblju tal. risorgimenta → Senso i → Gepard (Zlatna palma u Cannesu), u kojima pokazuje majstorstvo rekonstrukcije prošlosti, kako u pojavnosti tako i u shvaćanju običaja i mentaliteta (prvi je tumačen i kao primjer novog stupnja neorealizma prema analitičkom realizmu) te se bavi dekadencijom aristokracije što tematizira i u posljednjem filmu Uljez (1976), prema romanu G. D’Annunzija, u ugođaju fin-de-sièclea. Također se kontinuirano vraća temi rasapa suvr. tal. obitelji: → Rocco i njegova braća (specijalna nagrada u Veneciji), dijelom je i podsjećanje na neorealizam, → Drage zvijezde Velikog medvjeda (Zlatni lav), oba s brojnim knjiž. aluzijama, te Obiteljski portret u interijeru (1975), s aluzijama na polit. tematiku. Teme moralne degradacije i dekadencije razvija i u filmovima koji očituju njegovo zanimanje za njem. kulturu: → Sumrak bogova, → Smrt u Veneciji, adaptaciji pripovijesti Th. Manna, i Ludwig (1973), biografiji bavarskoga kralja, jedne od ključnih figura antimodernističke ideologije, ispripovijedanoj ugl. prosedeom flashforwarda, s daljnjom razradom motiva senzibilnosti, osamljenosti i smrtnosti. Zadržavajući težnju prema svojevrsnoj globalnoj metafori, kao i sklonost sporijem razvijanju radnje te oslanjanju na duže kadrove, ugl. u srednjim planovima i totalima, sve postupke karakteristične za neorealizam, u filmovima od Sensa nadalje, razvija specifičnu koncepciju film. melodrame često naglašavajući artificijelnost i sadržaja i forme te sve izrazitije apsorbira kvalitete bliske operi, tzv. »baroknim« prosedeom, bogatom scenografijom, često simboličkog značenja, te općenito vizualnom spektakularnošću, što, od poč. 1960-ih, iskazuje i sve češćom uporabom panorama i zumova. Jedan od najistaknutijih tal. redatelja, ujedno je i jedan od najvještijih film. adaptatora knjiž. djela (također i Bijele noći, 1957., Srebrni lav u Veneciji, prema pripovijesti F. M. Dostojevskog, te Stranac, 1967., prema romanu A. Camusa).

B. Kragić