Lynch, David

traži dalje ...

Lynch, David (Missoula, Montana, 1946), amer. redatelj. Studirao slikarstvo u Bostonu i Philadelphiji te film na Centre For Advanced Film Studies u Los Angelesu (1970–71), gdje započinje svoj prvi cjelovečernji projekt, Eraserhead (1977). Već tim filmom, rađenim pet godina, razvija osnovne elemente svojeg izraza: izlaganje slijedom brižljivo zvučno i vizualno koncipiranih prizora, povezanih asocijativnom logikom ili supostavljanjem, a ne razvojem kauzalnog zapleta, uporabu ikonografski snažno obilježenih audiovizualnih motiva, naglašavanje značenja prostora u koji se smještaju likovi, osobito kroz motive strojeva i prirode, brisanje oštre granice između fantazije i zbilje, naglašeno supostavljanje grotesknog i stravičnog idiličnom i skladnom. Uklapajući se, prema vlastitom priznanju, u tradiciju koju tvore F. Fellini, J. Tati, S. Kubrick (Lolita, 1962), F. Lang, B. Wilder (→ Bulevar sumraka) i I. Bergman (→ Persona), uz važne dodirne točke s nadrealist. poetikom L. Buñuela, podjednakom umješnošću oblikuje linearne pripovijesti u kojima konvencionalnost postupaka samo dodatno ističe začudnost središnjeg elementa fabule – Čovjek slon (1980), o istinitom slučaju fizički deformiranog Johna Merricka, ili Straightova priča (1999), o starcu koji šest tjedana putuje amer. srednjim Zapadom vozeći se na kosilici gotovo 500 km da bi posjetio brata s kojim nije razgovarao deset godina i na kraju shvatio da im riječi nisu nužne – kao i radikalno modernistička ostvarenja, kao što su Eraserhead, Twin Peaks: vatro, hodaj sa mnom (1992), → Izgubljena cesta ili → Mullholland Drive. Iznimno vješto kombinirajući odlike obiju skupina, → Plavi baršun i → Divlji u srcu (Zlatna palma u Cannesu) uklapaju sižejne i fabularne fantastičke, groteskne ili šokantne postupke u prividno konvencionalnu narativnu cjelinu, tvoreći nerazrješivu interpretativnu napetost. Posebno mjesto unutar njegova opusa zauzima tv serija Twin Peaks (1990–91., 29 epizoda), u kojoj maksimalno iskorištava mogućnosti epizodne konstrukcije da varira značenje likova, važnost tema i motiva i prepletanje linija zapleta, razvijajući priču koja se potencijalnim beskonačnim grananjem i transformacijama pokazuje neovisnom od bilo kojeg sastavnog elementa, usmjerena isključivo na vlastiti narativni razvoj. Lynchov se karakterističan vizualni stil, u mizanscenskim rješenjima podjednako oslonjen na motive slika Francisa Bacona i Edwarda Hoppera, temelji na supostavljanju banalno poznatog i zastrašujuće nepoznatog, sjajne površine i tamne dubine, ostvarenim rekontekstualiziranjem motiva ili prizora, odnosa svjetla (koje razdvaja) i mraka (koji stapa), izmjenom razmjera, npr. upotrebom izrazito krupnih planova za prikaz nezamjetnih detalja, manipulacijom vremenske dimenzije pripovijedanja drastičnim ubrzavanjem ili usporavanjem trajanja, razgradnjom kauzalnih odnosa neočekivanim montažnim spojevima, te zvučnom modifikacijom prikazanoga, pri čemu »oko dobiva ulogu organa koji razlikuje (vidimo tek nakon rođenja), dok uho, koje ima središnje značenje u Lynchovim filmovima, ostaje u dodiru s fetalnim razdobljem« (Michel Chion).

T. Brlek

 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2003.

Citiranje:

Lynch, David. Filmski leksikon (2003), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.5.2024. <https://film.lzmk.hr/clanak/lynch-david>.